petak, 10.12.2010.
nakon dugog vremena
"..ja razmišljam sad, jesam li još uvijek mlad
oblaci teški kad bi bar htjeli nestat na čas,
zar više nema nas.."
- 01:38 -
petak, 01.09.2006.
šamar
-jebote hej!!!! koji qrac?
ništa ne vidim!
ništa ne čujem!
osjetim sve.
davite, patite, koljite, ali me nećete ugasiti.
uvijek ću stajati iza. kao vaša sjena.
proganjati ću vas, pa čak i tamo gdje mislite da me neće biti.
ja sam uvijek tu.
smijem vam se.
žalim vas.
-hello???!!! vat d fak?
vidim sve!
čujem sve!
saznam sve. katastrofa!
ooo kako vas je lijepo vidjeti.
tako... tako... tako... same.
tko bi rekao?
ipak, bilo je nice dok smo glumili,
ti, mi, ja...
he he he, tragedija!
poharala je i najzadnje smeće!
- 20:01 -
srijeda, 17.05.2006.
Trenutak slabosti
Znaš, s tobom nikad nisam znala naći zajednički jezik, pa ni onda kad sam mislila da sam odrasla iliti ozbiljna. Možda je to zato što još uvijek ne želim odrasti jer, i ovako mi je dobro. Više-manje.
Mislila sam da nikad ne uzimaš za ozbiljno moje riječi ili mišljenja, prvenstveno zbog tog što možda ni ja tvoja nisam. Ali nešto mi se okrenulo. Razmišljala sam o našem razgovoru. Imaš pravo. Zaboga, uvijek moraš imati pravo, ali ti to nisam mogla priznati.
Možda zbog tvog stava, ponašanja, djela.. kako god, sad nije bitno.
Jedino što znam je da sva tvoja ponašanja, stavovi i dijela su imali jedan razlog. Naglo si odrastao, dok sam ja za razliku od tebe pustila život da teče polako s vremenom, sve dok odjednom nisam shvatila kakav je život i kako ponekad zna biti okrutan.
Unatoč tom, dao si mi primjer zašto ga cijeniti. Da bar ni ti nikad nisi znao. Bilo bi lakše.
Možda ti nikad nisam rekla koliko mi značiš, možda se nisam niti dovoljno trudila pokazati, ali da, značiš mi. Neizmjerno.
I ta mala briga oko mene, za koju misliš da nisam vidjela u pojedinim trentucima mi znači, možda i više nego što misliš. Nisam ja od kamena, isto tako vjerujem da nisi ni ti.
Možda ti još nešto nikad nisam rekla, a to je da te volim.
Ipak, krv je jača od svega, pa u kakvim god mi odnosima bili.
Postoji još jedna stvar koju želim da znaš iako se u tome ne slažemo.
Anđeli postoje.
Iako pojedinci ne vjeruju u njih.
Ali tu su, oko nas ili u nama. Ali postoje.
- 19:31 -
petak, 07.04.2006.
nedefinirana
Strah me da ću noćas postati more,
utopit ću se u posoljenim suzama
i ishlapiti na žaru očaja, samoće,
neshvaćenosti..
Nitko mi ne može pomoći,
a i onaj tko može je daleko,
zatočen u četiri zida srama.
Molim se da što prije sruši te zidove
i da me samo jednim,
dugo očekivanim zagrljajem
vrati u ono što sam bila,
prije neg ishlapim u bezvrijednu krutu sol.
Bojim se, bit će kasno.
Vapaje mi ne prenose zli prijatelji
već ih bacaju u ponore gdje se grčevito guše.
Vrati se, molim te, jer ne znaš koliko mi trebaš.
Ne znaš da više nisam ona ista,
da se smijem i kad plačem jer,
tješim se, doći ćeš.. i donjeti mi osmijeh.
Samo da znaš koliko mi trebaš.
- 09:48 -
ponedjeljak, 23.01.2006.
još sam tu, jošte stojim nasukana :)
Vratih se.
Sve je po starom. Uglavnom.
Neki dijelovi i likovi nedostaju, ali još mogu složiti kockice i bez njih.
Zadovoljna sam većinom stvari što trenutačno postižem.
Sve je ok. Mi smo ok.
Nisam riječita. Nemam inspiracije.
Uglavnom, dišem.
Toliko od mene.
- 19:39 -
srijeda, 16.11.2005.
kad se život okrene za 360 stupnjeva
-''Konobar, daj standardnu turu na moj račun!'' - izderao sam se ulazeći u dobri stari birc sa svojim frendovima.
-''To stari, takvog te volimo!'' - rekao je Karlo potapšajući me po leđima.
Nastavili smo bezbrižno ispijati cugu.
Da se predstavim. Ja sam Marko. Imam mlađeg brata Maria koji mi puno znači. On nije poput mene, povučeniji je, a i mnogo štedljiviji. Ja oko toga nisam mario, rasipao sam kad god sam imao, a imao sam skoro uvijek jer je tata držao privatnu tvrtku koja je bila u usponu.
Bio sam njegov mezimac... a zna se kako je s mezimcima.
Bilo je dana kad sam upadao u krizu, psihičku. Pokušavao sam biti jak, ali mi nije uspijevalo. Riješio sam je se provodeći dane s Petrom trčeći po stadionu ili odlazeći u teretanu.
Petar je bio jako dobar dečko. Bio mi je poput brata. Tako jednostavan, a zapravo tako kompliciran. Još prije nekoliko godina samo se slučajno upoznali, a od tada, moji ukućani i ja samo ga prihvatili kao člana obitelji. Bio je, blago rečeno, duša od čovjeka. Ovakav čovjek se samo jednom rađa. Pošto smo obadvoje bili katolički odgojeni, znali smo otići u crkvu. Uvijek sam zahvaljivao Bogu što sam ga upoznao. Izlazili smo zajedno van, kao i sa ostalim dečkima. Bili smo ekipa. Volio sam te dečke, ali Petar je bio poseban.
Baš kao i svi dečki imali smo i ljubavnih problema.
Zagrijao sam se za jednu curu, Antoniju. Bili smo zajedno, ali ona je morala ići u Švicarsku, dok je Petar uvijek žalio za svojom prvom ljubavi, Mateom.
Nikad ju nije prebolio. Nikad nije ni mogao.
Jednog vikenda izašli smo zajedno van. Kao po običaju, bili smo u dobrom starom bircu, a i Matea je bila slučajno tamo tako da Petru nije bilo dosadno.
-''Stari, pogledaj ju. Koliko vremena je prošlo, a meni još nije jasno što me drži uz nju?''
-''Prijatelju, sjeti se tko je kriv za sve ovo. Mogli ste sad biti sretni da si bio bar malo tvrdoglaviji, ali pusti ju. Ona ima sad drugog.''
-''Na greškama se uči...'' – rekao je uzdišući.
Samo smo se nasmijali i nastavili zabavljati sve dok nisam dobio poruku.
-''Antonija!??'' – nisam mogao vjerovati.
Jedva sam pročitao poruku, a pisalo je:
''Ej, došla sam iz Švicarske. Trenutačno samu gradu s curama. Nalazim se u ''Montu'', tamo kraj crkve, pa sam mislila da bi bilo dobro da se sretnemo (?)''
-''To je to!'' - povikao sam.
Odlučujem o nastavku veze. Zvao sam Petra i rekao mu da odemo do ''Monta''.
-''Stari, čuješ, daj uzmi jaknu i idemo. Antonija me čeka, ovo je prilika'' – rekao sam sav ushićen, što i baš nije bila prava riječ za dečka.
-''Neću.'' – rekao je flegmatično.
Ništa mi nije bilo jasno.
-''Daj, nemoj me zezati. Pa znaš koliko mi to znači.'' – rekao sam u nevjerici na njegov prethodni odgovor.
-''Ovdje mi je dobro, a i ne da mi se nikud ići. Uostalom, Matea je ovdje.''
-''Ali ti znaš na čemu si s Mateom, ja još ne znam što će biti s Antonijom!!''
Samo me gledao, a ja sam kipio sve više.
-''Daj, što dobivaš tim što ćeš ostati? Mateu sigurno ne!'' – rekao sam uzrujan.
-''A što ćeš ti dobiti odeš li?''
Bio sam zbunjen, zar njemu još nije jasno da on neće postići ništa s tim da ostane, a meni se odlučuje o ''biti s Antonijom'' ili ''ne biti s Antonijom''.
Nisam želio ići sam, a Petar je ostao gledati Mateu. Samo gledati.
Pošto sam postao nemoćan, a i prošlo je dosta vremena nade da će Petar promijeniti mišljenje, Antonija je otišla kući, a Matea se slatko smijala svojoj uspjelom vučom za nos.
Potisnuo sam sve to u sebi i nikad nisam rekao Petru što je zapravo napravio. Ipak, on mi je jedini ostao, jer su ostali dečki nalazili svoje ciljeve i odlazili. Bilo je dosta nesuglasica između nas.
Da bude još gore, tatina tvrtka je propadala. Radio je s krivim ljudima kojima je bio samo pijun, kako bi oni došli do vrha.
Kad sam pomislio da sam sam, Petar je bio tu.
Ali ne zadugo...
Tata je bankrotirao. Nije više bio isti čovjek. To me je jako pogodilo, pa sam zvao Petra kako bi se našli pa da malo odemo do teretane.
Nije se javljao, ali ni odgovarao na poruke.
Kad bi se javio, bio bi zauzet.
Zaključivao sam što bi moglo biti, sve dok nisam skužio – pa ja sam siroti mali bogataš,
nemoćan i sam.
-''OSTAO SAM SASVIM SAM!!'' - proderao sam se nekontrolirano.
Uživao sam u životu, a gle što mi je donio. Mobitel mi više nije trebao.
Nije zvonio više.
Tata je otišao, ni ne znamo kako mu je. Mama je bila na tabletama, a Mario je samo gledao. Bio je nemoćan. Baš kao i ja.
-''Zašto sad nema Petra? Da me ponovno digne kad lagano padam. Samo trebam zakoračiti i nema me. To ću i učiniti...''
...onaj Marko, dečko sa neshvatljivim razlozima ljudi i svijeta, zakoračio je.
Našli su ga slijedeći dan kako leži u kanalu rijeke, sa pištoljem u ruci i papirom na kojem je pisalo:
-''Da sam bar imao prijatelja, a ne novce.''
Ostao je samo uspomena...
- 12:42 -